Živi. Ljubi. Sanjaj. Umri.
Nikad ne reci nikad
Putanjo moja, gdje si me to odvela?
Iz svijetlosti i topline u mrak i hladnoću. Ususret neizbježnoj koliziji koja me razmrvila na beznačajne komadiće leda. Morala si me provesti kroz polje hladnog kamenja, voliš bliske susrete na nebu koji ostavljaju prašinu i suze posvuda oko sebe. Morala sam proći tamo, tako si ti odredila, moja draga sudbino.
Jesi li znala šta me čeka otpočetka? Jesi znala da on neće usporiti, da će uživati u svakom trenutku našeg sudara? Da će goriti dok me rastavlja na nepovratne dijelove. I dok ono što je ostalo od mene postane izgubljeni beznačaj, jesi li znala da ću zbog njega izgubiti i tebe? Da ću lebdjeti, smrvljena i izgubljena, potpuno sama, bez putanje, bez smisla dok će on tvrdoglavo nastaviti kroz moje krhotine bez zastajanja, bez okreta.
Imam samo vječnost pitati se ta pitanja.
Krhotine moga tijela i ja.
Nema smisla kriviti ikoga, svatko ima svoju putanju, pretpostavljam.
Svi moji bliski susreti su me samo oštetili, izbacili s puta. Možda je ovo konačno prilika da se odmorim, lebdeći, bez očekivanja udara, bez šoka i ozlijeda.
I dok gledam kako se udaljava okrenutih leđa bez ideje što je učinio, shvaćam da sam ja ta koja se udaljava.
Moja putanja me i dalje vodi.
On je taj koji lebdi na mjestu, izgubljen.
Okružen našom prašinom, potpuno nesvjestan da me izgubio iz vida.
Čio
Negdje u neko vrijeme, u beskrajnom mraku i praznini zalutala su dva atoma. Nakon beskrajnog putovanja, željni dostići nepoznato odredište, ne znajući jedan za drugoga, našli su se na istoj putanji.
Na toj istoj putanji rodio se svemir.
Svojim malim vibrirajućim tijelima kao kistom nekog vještog slikara stvarali su svoj vlastiti akvarel plinova i svijetla. Njihov mali univerzum ljepote počeo se širiti, prekasno su shvatili da se nalaze na suprotnim stranama.
Na različitim krajevima svemira nalazila su se dva atoma, na prvi pogled nebitno mala i beznačajna. Shvativši da ih sve što su stvorili udaljuje jedno od drugog odlučiše stvarati dalje.
Nazad se ne može.
Jedan atom odluči stvoriti sve dobro, obavije svoj dio svemira prekrasnim bojama toplih sunaca. Drugi, ljutit što nikada više neće vidjeti svog jedinog prijatelja koji ga razumije i istinski zna tko je, stvori crnilo, potpuni mrak i hladnoću koji sve u svojoj blizini pretvara u ništavilo.
Beskrajno širenje se nastavilo i ubrzo sunca privukoše ledena željezna tijela k sebi i stvoriše od njih svoje prijatelje. Male užarene kuglice. Neka sunca se ugasiše, iznenadno i tiho da nitko ne primjeti. Neka, pak, napraviše spektakl, obasjaše pola svemira da bi pokazala da je danas dan kada umiru. Ali mali dobri atom se pobrinuo da nikada ne umru. Da i kada se rasprše i nestane sva njihova slava i sjaj ostave iza sebe dovoljno za novi život, za nova mlada sunca koja će grijati neke druge prijatelje.
Ali dobri atom nije znao da su neka sunca zalutala na drugu stranu svemira i zauvijek nestala u tami i hladnoći.
Širio se tako njihov svemir, i postao toliko velik da mu mali atomi nisu već dugo vidjeli kraja. Život se stvarao i gasio pred njima. Cijela predstava postojanja trajala je već milenijima, ali mali atomi nisu obraćali pažnju na nju.
Oboje su sanjali samo o njihovom ponovnom susretu. Zaboravljajući koje im je značenje, sami sebi postali su beznačajni. Zaspali su dugim snom, lebdeći kroz njihova prostranstva dobra i zla.
Negdje u neko vrijeme, u beskrajnom svemiru sunaca i crnih rupa zalutala su dva atoma. Nakon beskrajnog putovanja, željni dostići nemoguće odredište, ne znajući gdje su, otvoriše oči.
I shvatiše da vide.
Vide svu ljepotu koja ih okružuje. Prekrasna prostranstva tla, ocene vode, čistog zraka, sunce koje ih grije i održava sav taj život kojim vrvi ovo mjesto gdje se nalaze, noćno nebo koje bliješti od malih života, negdje tamo daleko gdje griju jedni druge. Shvatiše da ne lebde više, nego hodaju. Shvatiše da shvaćaju tko su i gdje se nalaze. Shvatiše da svo zlo koje su stvorili ne može uništiti svo dobro. Bar ne ubrzo. Osjećaju. Osjećaju miris života, miris zraka, miris topline.
Negdje u dva beznačajno mala ljudska tijela našla su se dva beznačajna atoma.
Na istom mjestu, u isto vrijeme.
Potrčaše jedan prema drugome. Osjećaju.
Vole.
Dio svemira stvara svemir.
Gadovi
Uništili ste sve.
Svojim slamkama pokvarenih namjera ispili ste mi dušu.
Ubili ste moje tri najbliže prijateljice.
Izmasakrirali ih do neprepoznatljivosti.
Prvo Snagu.
Koja je toliko dugo uz mene, činila me nepobjedivom, čuvala me davajući mi vjeru u samu sebe.
Zatim Volju.
Nju, koja me gurala naprijed sve ove godine koje ste me vi svojim prljavim rukama vukli natrag u najdublje ponore mojih strahova.
I Nadu.
Prijateljicu koju nisam razumijela, ali sam ju voljela. Bez nje nisam ništa.
Naposljetku, istina je. Nada je umrla posljednja.
I za to vam hvala, Gadovi.
Sada se gubim u mračnim okvirima svojih sjećanja.
Nepomična bez Snage.
Neodlučna bez Volje.
Nesretna bez Nade.
U nekom međuprostoru ležim sama s njim.
Iscrpljena i bezvoljna. Onakva kakvu on ne zaslužuje.
Prisjećam se Nadinih riječi: "Ovaj put će biti drugačije!", nasmijah se.
Eta Carinae
Moje drago Sunce.
Sjećaš li se onih dana kad smo bili blizu? Kada bih kružila sama oko svoje osi, izgubljena i potresena, neznajući na koju stranu da se okrenem i gdje se nalazim. Tražila sam svoje posebno mjesto u tom svemiru i ti si mi ga pružio.
Držao si me uz sebe tom neoborivom silom svoje ljubavi. Smirio si me, uravnotežio, pružio mi put kojim se mogu kretati bez straha. Tvoja lutalica je znala točno gdje je i kome pripada.
Grijao si me i pružio mi mir. Mir koji sam tako dugo tražila.
Formirao si me i stvorio nešto prekrasno. Nešto što nekom dalekom oku pruža osjećaj sreće zbog svoje neizmjerne ljepote. Tvoj odsjaj s mog tijela ostavljao je bez daha.
Kružila sam tako oko tebe, žudeći da me približiš k sebi više, da me ugriješ još malo. Narastao si i postao veličanstven. Htio si biti jak i velik i biti mi bliže i grijati me više. Bujao si ljubavlju.
Sve jače i jače.
Gorjeli smo oboje.
Nisi znao stati.
Sve jače i jače.
Tvoja snaga stvarala je umjetnost u ovom mraku. Isijavao si bojama i formacijama nikad viđenim u ovom prostranstvu. Bila sam tako ponosna.
Ali ni to nije bilo dosta. Htio si još.
Sve jače i jače.
Sada shvaćam da sam ja kriva.
Lutalica koja je očajnički tražila svoj put izmamila te da ju primiš k sebi.
Lutalica koja cijeli svoj život želi biti sunce.
Rasao si jer sam te ja htjela bliže, jer sam ja htjela biti ti. Htjela sam gorjeti i grijati kako si ti znao.
Da si samo obuzdao svoju silnu toplinu trajali bi čitavu jednu vječnost. Možda bi i stvorili novi život.
Ali tvoja toplina sada je ledena.
I tvoj silni sjaj sada se ugasio.
Baš danas nekim dalekima očima pružio si spektakl.
Tom istom snagom kojom si me tako silno voljeo si se i ugasio. Ostavljajući dio sebe posvuda.
Moja draga Supernovo.
Uništio si se.
Volio si me prejako i prebrzo si izgorio. Potrošio zalihe i naglo se ugasio.
Nestao.
Tvoja lutalica je sada u tami. Sama.
Izgubljeno pluta bez svog puta. Bez ikoga da mu pripada. Nitko ju ne vidi u tom izgubljenom hladnom mjestu.
Ali baš danas, moje Sunce, dio tebe me dotakao, uvukao mi se pod kožu i probudio moje vatreno srce kojeg si mi jednom davno ti dao. Baš danas sam oživjela i gorim. Kružeći sama oko svoje osi, izgubljena i potresena, neznajući na koju stranu da se okrenem i gdje se nalazim.
I dalje živiš u meni.
Tvoja lutalica.
Hero
Duboko u tami ispod krošanja guste šume, ležala je ona.
Malena djevojčica, vječno osuđena na padanje.
I ponovno je pala.
Ponovno su ju srušili.
Ubrizgali joj dozu sumnje, dozu nesigurnosti i nepovjerenja dovoljnu da joj proždre i to malo srca što joj je ostalo čitavo.
Ležala je tako satima.
Danima.
Razmišljajući šta je to u svom kratkom životu točno napravila da zaslužuje ovakav teret na njenim slabašnim plećima. Da bude pokvarena i poremećena jer govori istinu, a ta se istina od nje uporno traži. Da bude vječno uho za slušanje, vječne oči za gledanje, vječno srce za razumijevanje i suosjećanje, vječno rame za plakanje. I da je ruše, svaki put kada se prikloni pomoći nekome, da ju izdaju i mrze i ruše.
I odustaju od nje.
Pa ju vrijeđaju.
Ljudi koji su se do jučer zaklinjali da ju vole.
Gurkaju ju.
Pogurkuju.
Bacaju s litice.
Daleko od svih, na grubom kamenju i ledenoj vodi, ležala je ona.
Malena djevojčica koja se uvijek ustaje.
Bez obzira na svakoga i sve.
Dobrovoljno uzima smrdljivi teret tuđih grijeha i nosi ih na svojim jakim plećima. Nikada ne priznajući da ju boli, nikada ne priznajući da ne može više.
Jer može.
I uvijek će moći.
I kada ju budu vukli u najcrnje rupe prljavih prošlosti.
I gurali je s ruba najviših planina.
I gušili je svojim lažnim ljubavima i lažnim suzama.
Ona će se nasmiješiti.
I ustati.
Žena bez imena
Mislio sam da neću više voljeti.
Zapravo, kad malo razmislim, zakleo sam se da neću. Nikakve koristi od toga. Daš cijelog sebe da bi te kuja sjebala. Hladnokrvno ti isčupala srce, bacila na pod i smijala se govoreći ti kako se pojebala s drugim.
Što si bolji prema ljudima to su oni gori. Nema iznimki.
Odlučio sam provest život na najbolji mogući način, ne trateći ni sekunde na emocionalna sranja i vezanje za druge nebitne ljude koji će me sigurno sjebat.
Koji je smisao vezat se za jednu kad znam da će naić druga, bolja. Bolja guzica, bolja faca, bolja u krevetu, bolja. I da nađem savršenu ženu, nakon nekog vremena bi mi dosadila pa bi našo goru.
I tako u krug. Iz kreveta u krevet. Ko na pokretnoj traci. Dobra, bolja, jebena.
Nisam puno vremena proveo u razgovoru s njima tako da ne mogu diskutirat o njihovim karakterima i osobnostima, ali do dana današnjeg znam detaljno opisat svaku guzicu i sisu koju sam držao u rukama i kako je koja stenjala kada bi ulazio u njih. Kad se zasitim svaka bi dobila poruku sadržaja "Nemam vremena" i svaka ju, naravno, ne bi shvatila kako ju treba shvatit. Zvale su, slale poruke, ali nakon nekog vremena bi odustale. Poslale me u materinu i krenule dalje. Da bi riječ reko, nisam se žalio.
Ali tog jutra probudio sam se u svom krevetu zbunjen.
Zbunjen jer je netko bio pored mene, a nisam navikao spavati sa ženama. Uvijek bi se prasnuli kod njih, nakon čega bi uredno pokupio svoje prnje i odvezo svoju guzicu u svoj krevet kako bi mogao spavati u miru, sam. Ali jutros je netko bio tu. Grijao cijelu moju lijevu stranu svojim tijelom.
Spavala je mirno. Izgledala je tako milo i pitomo.
Upoznao sam ju noć prije u klubu di visim sa svojim majmunima. Bio sam lagano natankan kad sam ju primjetio kako sjedi u kutu sama s pivom. Zamišljeno je gledala u pijane ljude oko sebe. Daleko od toga da je mala gadna pa se skriva od svih, bila je stvarno lijepa. Čudno zašto bi netko poput nje sjedio sam u klubu subotom navečer.
Sjeo sam pokraj nje. Očekivao sam ushićenje ili bar osmijeh što više ne mora zujat uokolo sama kad se netko želi družit s njom, ali ona me nije ni pogledala. Promatrao sam ju neko vrijeme izbliza. Kunem se da sam u jednom trenu povjerovao da izvanzemaljci postoje i da upravo sjedim pored jednog. Zračila je nekom čudnom vibrom, drugačijom od ikakve koju sam do sada osjetio. Zbunjujuće me privlačila, imao sam naglu potrebu znati sve o njoj. Svaki detalj njenog mladog života.
- Ej!, rekao sam dernjajući joj se na uho zbog preglasne muzike koja nas je okruživala. Nije se okrenula, nije ništa rekla, samo je zatvorila oči i nasmijala se.
Zbunila me, kao da me zapravo i ne treba, a ja sam imao sve potrebe svijete biti kraj nje.
- Zašto si sama?
- Nisam sama, ti si tu.
- Kak se zoveš?
Nevjerojatno graciozno se okrenula i sa smiješkom mi odgovorila da nije bitno. Htio sam ju tu i tada. Potrgat joj odjeću i uzet ju na tom stolu nasred tog kluba, bez obzira na preglasnu muziku i pijane ljude oko nas. Primio sam ju za ruku i odveo van. Nije pružala ni sekunde otpora, kao da je sve to isplanirala i sada samo prati moj tempo.
U autu nije pričala, i dalje je zamišljeno gledala kroz staklo.
Dovezao sam ju do mog stana, otključao vrata i pustio ju da uđe.
Te večeri bila je bez pogovora samo moja.
Krenuo sam se ustat da ju ne probudim, međutim na prvi moj pokret otvorila je oči. Pogledala me i nasmješila se. Cijelo tijelo mi je protrnulo. Ništa mi nije bilo jasno. Ustala se i obukla. Nagnula se nad krevet i nježno me poljubila u obraz. I dok sam ja još uvijek zbunjeno ležao u krevetu, laganim korakom išetala je iz mog stana. Bez riječi, bez imena, bez odgovora na mojih milijun pitanja.
Tjedan dana nisam mogao misliti na ništa osim na nju. JA! Ja koji sam zagovornik ispraznog života sexa bez emocija. Okrenula mi je svijet naglavačke.
Mjesec dana je prošlo, a ona mi se još uvijek muvala po mislima. Sve dok mi jedne večeri nije netko pozvonio na vrata. Otvorio sam i ugledao nju, pokislu, s onim istim zamišljenim pogledom i umirujućim smiješkom na licu. Nije imala kišobran, nisam znao ni otkuda dolazi ni zašto, ali bio sam sretan što je tu.
Pustio sam ju unutra.
Dani su nekako proletjeli i pretvorili se u godine, a ja sam se i dalje budio ugrijan njenim tijelom, uvijek dočekan osmijehom. Čini se da je moja konstantna unutarnja borba da ju ne zavolim prevladala jer je jednog dana išetala iz stana i više se nije vratila.
Mislio sam da neću više voljeti. Ali jedno jutro sam se probudio u hladnom krevetu osvrćući se da nađem njen osmijeh kojeg nije bilo i shvatio sam da volim. Tri godine nakon sam upoznao prekrasnu ženu koju sam i oženio. Nakon svih mojih sranja, volim.
Shvatio sam da je to i željela, to je planirala. Otvorila mi je oči.
Ta graciozna žena bez imena.
Refleksija
Ljudi su zanimljiva vrsta. Adaptiramo se svemu što nas okružuje. U deset godina promijenimo cjelokupan način življenja, od odjeće do tehnologije i načina komuniciranja. Ako je potrebno promijenit ćemo sami sebe i postati nova osoba samo da se uklopimo u svijet koji nas okružuje. Zaboravit ćemo prijašnji način razmišljanja, stavove, ukuse, preko noći transformirat ćemo se iz okorjelog pesimista u osobu koja vidi svjetlo na kraju tunela. Sve je teže pronaći osobu koja u potpunosti odstupa od ostatka vrste. I oni koji jesu drugačiji smatrani su čudnima i opasnima, uvijek odbijeni i izolirani od cjelokupnog društva.
Ali što je sa međuljudskim odnosima. Onim privatnim i malim odnosima između vlastita četiri zida za koje ostatak svijeta ne zna.
Što se događa kada jedna osoba provodi vrijeme s drugom, potpuno drugačijom. Tko se prilagođava kome? I tko je u toj adaptaciji smatran jačom i slabijom karikom? Da li je onaj koji se prilagodi drugome labilnija osoba sa nestabilnom osobnošću ili je kao takav napredniji primjerak naše čitave adaptibilne vrste?
Što ako pogledate u svoj odraz i shvatite da ste i vi sami jedno ogledalo.
Da li se zbog toga trebam osjećati slabom? .
Zamislite da se nađete u situacijama gdje se u odnosima s prijateljima ili čak obitelji, potpuno transformirate u njih. Usvojite njihovo ponašanje nikako slično izvorno vašem.
Vi ste samo ogledalo. Nije bitno što vi mislite, što vi osjećate. Samo da bi se uklopili, da bi bili prihvaćeni i nepovrijeđeni.
Ali ne zaboravite.
Ako netko digne ruke od vas, vi činite isto.
Dižete ruke od sebe.
Ne poduzimate ništa, ne pokušavate dokazat da vrijedite.
Ljudima koji su tako postupili sigurno nećemo pamtiti imena, učiti ih u školama i čitati o njima u knjigama.
Takvi ljudi su samo odraz.
A odraz nije stvarna osoba. Netko drugi upravlja odrazom. Neka druga stvarna osoba koja niste vi.
Pitam se...
Ako se odupremo nagonu da budemo kao svi drugi i postanemo samostalne jedinke, ako prestanemo biti odrazi svega što nas okružuje i počnemo tražiti djelić sebe u čitavom svijetu, da li je to duhovno unaprijeđenje i sjedinjenje sa čitavim svijetom ili apsolutna propast čitave vrste?
Mračna bezdan
I opet gledam u nebo.
Ljudi koji me okružuju navikli su na moj nos koji se lagano diže gore kada se nađemo vani u noćno doba. Oduvijek sam bila zaljubljena u nebo. Čitava umjetnost iznad naših narcisoidnih glava koju uopće ne primjećujemo. Mislimo da smo svemoćni jer smo sami sebi proizveli svjetlost i okružili se s njom, a ne shvaćamo da smo s njom ugušili nešto savršeno, prirodno, puno veće iznad nas. Odlučili smo sakriti postojanje svijetla negdje drugdje da ljudi ne bi dolazili do saznanja da su nebitni, mali i prolazni.
Ako ne možemo dosegnuti zvijezde, nemamo koristi od njih. Stoga nema ih potrebe gledati.
Sjećam se kada smo sjedili u njegovom autu pored jezera i promatrali zvijezde. Tražili smo zviježđa i pričali o veličanstvenosti svega što nas okružuje unutar i izvan naše atmosfere. Osjećali smo se tako minijaturni, ali otkucaji srca u svakom dijeliću našeg tijela dokazivali su suprotno. Mislim da sam se tih noći malo više zaljubila u svemir.
Moguće da sam zadržala neki gen svojih starijih predaka i tako i ja tražim odgovore među zvijezdama.
Možda mi jedna od tih bilijardi svijetlosti da odgovor. Smisao.
Kada spustim pogled, sve što vidim oko sebe je tama. Mračne ljude i njihove mračne namjere, turobne živote i svijet koji propada u ništavilo. Umjetno svijetlo koje prikriva tamu koja nas guta sve. Jedno po jedno.
Prazninu i hladan jastuk pored mene u noći.
Možda zato gledam gore.
Možda među nebeskim maglicama tražim bijeg od smoga. Bijeg od mraka.
Možda volim utišati svoje osjećaje činjenicom da sam nevidljivo mala.
Gledam u nepoznatu, nezamislivu prošlost koju ljudska ruka nije dotaknula niti ikada hoće. Naspram nje mi smo samo zrnce prašine koje će nestati za tren.
Ta svijetlost ni ne zna za nas. Što je najžalosnije, većina nas ne zna za nju.
Ono malo nas što zna, gledat će u nebo, čekati da nas svijetlost upozna i da nam odgovore.
Umrijet će čekajući. Ali možda se točno na taj dan planeti točno poslože i obasjaju put natrag na jezero gdje će on gledati u nebo i voljeti me.
Prašnjavo djetinjstvo
Krupne naivne oči tog veselog djeteta promatrale su Svijet.
Taj isti Svijet si je zacrtao da se tog razigranog djeteta u njoj pod hitno treba riješiti. I tako je odlučio sve uspomene na djetinjstvo učiniti bolnima, rastaviti joj roditelje, dati neimaštinu i učiniti pod svaku cijenu da se ona nikada ne uklopi. Selio ju je kao vjetar s mjesta na mjesto da nikada ne bi shvatila značenje "dom", da nema prijatelja, da nema škole u koju pripada. Svijet ju je natjerao da odraste kako bi majku, koja je radila po čitave dane, tješila cijele noći kada bi plakala. Njen ofucani medvjedić bez očiju skupljao je prašinu na polici. U toj kući nije bilo djeteta da se s njim poigra.
I Svijet je bio zadovoljan.
Godine su prolazile.
Bez igre, bez smijeha.
Djetinjstvo prerano završeno da bi bila na usluzi drugima, sabrana i racionalna, uvijek tu da pomogne.
Da liječi bolesne i poremećene, nikada ni na tren misleći na sebe. Dajući svu sebe, polako je gubila snagu.
I Svijet je bio zadovoljan.
Iscrpljena i izgubljena vraćala se s posla.
Negdje, samo ne doma.
Nekome tko ju ne vidi.
Nečemu što nema smisla.
Bijes pa tuga pa histeričan smijeh.
Te večeri odlučila se suprotstaviti svemu što ju okružuje.
Prestala je slušati Svijet i počela slušati unutrašnji glasić u sebi koji se kroz smijeh i igru derao "Želim pronaći Sreću!"
Razveseljavala je ljude oko sebe, skakutala bi po pločnicima i pjevušila.
Nije skidala osmijeh sa lica. Ljudi su uz nju krenuli tražiti Sreću.
Svijet se razbjesnio.
Sakrio je Sreću na kraj svijeta da ju nitko nikada ne nađe.
Od tog dana, potpuno blesavo razigrana horda ljudi s velikim osmijehom na licu, razveseljavajući sve oko sebe, lutaju ulicama i traže Sreću.
Spremni otići i na kraj svijeta po nju.
Među njima je i jedna vesela djevojčica sa ofucanim medvjedićem bez očiju.
19.
Jednom davno sam sanjala.
Misterioznog čovjeka koji mi je laganim korakom ušetao u snove i pomutio mi pamet. Laganim korakom, u svojoj crnoj kožnoj jakni i Marlborom u ustima. Sjedio je sam jedno jutro i čitao novine. Nije skidao pogled s njih, kao da su sve tajne svijeta ispisane na tim stranicama.
Toliko sam željela da digne pogled s njih i pogleda mene.
Ali nije.
Toliko me zaintrigirao da sam se natjerala da ga vidim opet.
Ovaj put sam mu saznala ime. Ime koje će mi do kraja života značiti više od svih imena na ovome svijetu. Sigurna sam u to da je to ime dobio zbog svog pogleda kojeg sam napokon dobila. Nježnog i iskrenog. Vedrog. Jednim pogledom razvedrio bi čitav dan, čitav moj nerealni svijet.
Razgovarali bi čitavu jednu vječnost, šetajući nepoznatim ulicama nepoznatog grada kroz koji bi odjekivao smijeh dvoje izgubljenih stranaca.
Moj misteriozni čovjek sve je manje bio misterija. Postajao je dio mene, postao je moja radost.
I kao dio mene, nikada nije mogao biti daleko. Uvijek je bio tu. Dio mojeg "Ja".
Volio me. Iskreno i bezuvjetno. Nešto što java nije u mogućnosti proizvesti. Takvu ljubav budne oči nisu mogle vidjeti.
I ja sam voljela njega. Voljela sam ga u snovima i u javi, u ovom svemiru i u drugom, u ovom vremenu i prostoru i u čistoj mašti.
Nikada prije nisam mirnije zaspala i nikada se prije nisam sretnija budila. Njegov pogled me uvijek spremno čekao da mi osvijetli lice.
I nikada nije skidao taj pogled s mene.
Sve što sam ikada mogla poželjeti bilo je ovdje.
Toliko toga u jednom "SVE".
Zadnje čega se sjećam su riječi "Ne znam" i "Ne mogu" koje su ostavljale rupe u oblaku dima čim su bile izgovorene. Miris Marlbora i suza. Kroz dim vidjela sam njegov pogled usmjeren u pod.
Toliko sam željela da digne pogled s njega i pogleda mene.
Ali nije.
Očajnički sam ga molila da ostane, ali okrenuo mi je leđa i otišao.
Koliko god se trudila da ga vidim opet, nisam uspjela. Nikada ga više nisam vidjela.
I sve je nestalo u sekundi.
Njegov pogled.
Njegova ljubav.
On.
Probudila sam se.
Nikada nakon nisam mirno zaspala i nikada se nakon nisam sretna budila.
I dalje tražim njegov pogled u nepoznatim ulicama nepoznatih gradova.
U snovima.
I u javi.
